Putopis – Crna Gora

PUT PUTUJEM – KAMPERSKI ŽIVOT

Svega ima, vremena nema….kako naći dovoljan broj slobodnih dana, a  da ne trpi posao, da mali ne ide u školu, da je vani toplo, da ne moram voziti i ubijati se 3-4 dana za volanom da dođem do Španjolske ili još dalje ..do Portugala. Radi se o Božićno – novogodišnjim praznicima. Gdje bi moglo biti toplije nego u Zagrebu, a da nije na kraj svijeta? Imamo samo 9 dana za sve. Pada odluka…Crna Gora…možda pređemo granicu Albanije.

Zimska putovanja kamperom su bitno kompleksnija nego u sezoni. Dani su kratki, hladno je , mogući problemi sa burom, snježnim padalinama, kampovi koji uglavnom ne rade, te je samim time servisiranje kampera otežano…. No, to sve nije razlog da ne krenemo , petak 28.12.….polazak oko 9,30 sati. Idemo autoputem do Karlovca, pa preko Plitvica i računamo stati kod Macole u Korenici da nešto pojedemo. Ali, kako to često biva, plan se mijenja. Naime, vidim kolone ljudi koji ulaze u restoran , parking pun…odustajemo i ženi kažem: „ Ma idemo u onaj restoran gdje se skreće za Lapac“….eh, luda glavo…eto ti kad ne trpiš gužvu !..Restoran zatvoren. Ne, nećemo se vraćati.

Ima restoran kod Udbine gdje kamionđije staju. To sigurno radi….ahaaa….I to je bilo zatvoreno. Nula bodova !…I kamper nije kamper ako nema hladnjak. U našem slučaju, pun. Stajemo uz vojarnu i ručamo u kamperu. Ništa nam falilo nije, ali morao sam prokomentirati – „ kako očekivati turiste da dolaze , ništa otvoreno nije. Nije baš 100% tako, ali nije baš neki ugođaj kad na tvojoj liniji kretanja nemaš nigdje nešto pojesti. Nastavljamo put Gornje Ploče i dalje opet auto-putem do Biska. Izlazak sa autoputa i konačno Imotski nešto malo iza 17h.

Mala digresija što se autoputa tiče. Autoput nije moj favorit opcija iz više razloga. Cijena cestarine za kamper je prava pljačka . Preuzeli smo francuski sistem i rezultat je da su nam autoputevi prazni ( osim u sezoni). Kampera nema na autoputu niti u Francuskoj. Svi su na sporednim cestama, koje su iznimno dobre , za razliku od naših cesta. U našem slučaju , autoputem od Zagreba do Splita je 40tak kilometara duže, potrošnja je veća za 1-2 litre, a obzirom da je najljepša brzina kampera i na autoputu cca 100km/h, vremenski se ne dobiva puno. Ušteda koju donosi stara cesta je jedan dobar ručak. A pauzu je uvijek dobro napraviti. Autoput je dosadan i nema ništa zanimljivo. Naprosto, kamperu nije mjesto tamo ako želite uživati u novim krajolicima.

U Imotskome nas je čekala predivna domaćica Danica, peka je već bila gotova i prepuštamo se gozbi i ugodnom druženju. Spavanje u selu Krivodol, u doli , okruženi starim kamenim kućama…predivan ugođaj. Da je to u Italiji, netko bi otkupio sve kuće u tom okruženju , preuredio u kamene hacijende, napravio bazene….Rijeka Vrljika je u neposrednoj blizini, sve više se grade vile sa bazenima, još da je biciklističkih staza kako bi turisti i na taj način istraživali, bilo bi super.  Ručak u hotelu Zdilar na rijeci Vrljici može biti odličan izbor.  Jutarnja kava i napuštamo odličnu domaćicu i idemo do dugogodišnjeg prijatelja Nikše na drugu kavu. Nismo se vidjeli godinama. Ugodno druženje i idemo do najpoznatijih znamenitosti Imotskoga…Modro i Crveno jezero, penjemo se na tvrđavu Topanu, divimo se doli u kojoj je nogometni stadion Gospin Dolac,  podno Topane. Naravno da smo napravili desetke slika, selfija. Prelijepo i jedinstveno…i slabo iskorišteno. Da ovdje ne pišem neke podatke o gore navedenim znamenitostima,…google sve zna.

Napuštamo HR i ulazimo u Bosnu i Hercegovinu. Cilj nam je blizu Međugorja…slapovi Kravice. Usput smo stali u jedan restoran gdje su nas zatrpali klopom…više od pola smo ponijeli sa sobom..da se nađe. Kupujem karticu za telefon i Internet i idemo dalje. Dolazimo na veliki parking slapova Kravice i prvi puta u dva dana da sam vidio kamper. Odakle? Iz Portugala…ni manje ni više.  Na parkingu 50tak auta. Ali, uobičajeno, sve živo je zatvoreno…čak niti ulaznice ne naplaćuju, jer nema tko !! Ulaz je slobodan. Spuštamo se do vodopada, predivan pogled, tuširanje u prirodi….zaista prelijepo. U podnožju slapova kao neki kafić, koji očito radi samo kad je toplo i kad ima kupača. Kad ništa ne radi i hladno je za kupanje, malo više od pola sata je dovoljno da se to vidi. Propustili smo vidjeti vodopad Koćuša prije Ljubuškoga , ali kako to biva, uvijek nešto ostane za drugi puta. Ipak će trebati doći opet po ljeti i okupati se podno slapova Kravice….ručati u restoranu na slapovima Koćuše.

Definitivno , treba odvojiti minimalno jedan dan za ova dva slapa. Za one religiozne, Međugorje je jako blizu. Na posebnoj navigaciji za kampere , Garmin 770LMT, pokušavam naći kamp gdje zanoćiti, pomalo guglam, zovem i javlja mi se gđa iz kampa Wimbledon iz Bune kod Mostara. Kamp je u biti jako veliko dvorište oko kuće, tako da su uvijek otvoreni.  Ljubazan prijem, hladne sanitarije, ali i topla voda u bojleru. Odlično smo spavali , ujutro napravili mali servis na kamperu ( voda, WC kazeta) i krećemo put izvora/vrela rijeke Bune.  Rijeka koja utjeće u Neretvu , duga je 9km. Blagaj je stari grad izgrađen još u vrijeme Rimskog carstva. Tada nije bio grad, već utvrda, a s vremenom se razvio u pravi biser Hercegovine. Najveću pažnju privlači vrelo Bune na kojem se nalazi, kako mnogi kažu, najmisterioznija građevina – Tekija.

Dolazimo oko 10 sati, ali….opet , sve zatvoreno. Podosta drvenih potleušica u kojima se inače prodaju suveniri, te popriličan broj restorana. Srećom, Tekija je otvorena, plaćamo ulaznice, razgledavamo, slikamo….uživancija. I suvenirnica otvorena, pa žena i mali kao i obično kreću sa kupovinom magneta za hladnjak. Naravno, to je uvijek samo početak!! Tek kad smo krenuli prema parkingu, nekolicina potleušica za prodaju suvenira se je otvorila, ali….prvo kafa, filđan i cigareta, pa ćemo dalje pomalo. Nema nervoze.

Vozimo se 37km i dolazimo do Počitelja. Ručak u restoranu podno zidina, pa uspon na stari grad. Počitelj predstavlja jednu od najljepših kulturno-historijskih znamenitosti Bosne i Hercegovine. Teško je odlučiti što je ljepše, grad na liticama ili pogled na Neretvu u dolini.

Što smo više vremena provodili u Počitelju, moje oduševljenje je raslo….i govorio sam , ovo je San Gimignano naših prostora…ali, s jednom bitnom razlikom. Samo je 10tak kuća naseljeno, vrlo malo ljudi je bilo tamo….a San Gimignano je uvijek krcat autobusima i turistima.

Kako reče gospođa kod koje smo kupili neke suvenire, autobusi stanu u podnožju na putu za Mostar , turisti naprave nekoliko slika, i idu dalje.  Zaista, tužno …koliko na našim prostorima ima znamenitosti koje nisu adekvatno vrednovane, promovirane …iskorištene.

Zanimljivost…. čak i u zimsko doba u Hercegovini ima kampova koji će vam otvoriti i ugostiti vas…osmijeh i dobrodošlica koje nema na zapadu…oko izvora Bune nemali broj kampova.

Nastavljamo prema Čapljini , pa lijevo prema Stolcu. Dok smo prolazili Stolac, požalio sam što nisam obratio veću pozornost na Stolac i planirao da ga obiđemo. Srednjovjekovni grad, tvrđava, grad bogate i duge povijesti smo vidjeli samo u prolazu…nažalost. Još jedan razlog da se uskoro vratimo i posjetimo ovaj grad biser.

Cilj nam je bio doći tu večer do Herceg Novog. Cesta Stolac -Trebinje je vrlo loša i sporo smo napredovali.  U Trebinje smo ušli po debelom mraku i opet sam malo žalio što nemamo vremena i za Trebinje.

Zaista, kad putujete od jedne do druge znamenitosti, nikad nije dobro planirati više od 100km dnevno. Ako je samo 50km više, to zna biti debelo previše. Izgubili smo na granici više od sat vremena.  Granični prijelaz Zupci izgleda kao neka porta socijalističkog kombinata, ali ….to nije razlog da se na kriminalno lošoj regionalnoj cesti dugoj 13km ne naplaćuje cestarina ..3€ !!  Crnogorski mediji pišu da je to vjerovatno jedina takva cesta u svijetu na kojoj se naplaćuje cestarina. Kao da naplaćujete cestarinu od Gračaca do Obrovca.  Ali, uzela gospoda slobodne dane, pa se baš taj dan nije naplaćivalo. Eto, ušparali smo par eurića. Lagano se spuštamo do Herceg Novog , na pumpi kupujemo Crnogorsku SIM karticu . Pitam za eventualno neki kamp da radi, te nas upućuju u kamp Zloković u Bijeloj. Oko 21 sat ulazimo u kamp . Otvoreno, nema nikoga , zvonim na vrata kuće, a ljubazna gospođa kaže – „ samo se Vi smjestite…sutra će doći moj brat koji to inače vodi“. Bitno je da prespavamo na sigurnom mjestu i da nikome ne smetamo. Mirna noć. Ujutro je došao gosp.Zloković, obradovao se gostima iz Hrvatske i odbio naplatiti noćenje. Ugodan razgovor sa domaćinom , servis na kamperu i uputili se prema Perastu.

Na prilazu mjestu povelik parking , pun autobusa i odmah lokalci koji love turiste da ih prebace do otočića i crkvice Gospe od Škrpjela. Odlučili smo se samo za kratak predah i šetnju. Mjesto bogate povijesti i plemičkih palača.

Nažalost, mjesto je praktično bez plaža za kupanje. Nastavljamo za Kotor gdje ćemo završiti sa starom i krenuti u Novu godinu. Obzirom da Kotor nema kampa, rezervirali smo jedan lijep apartman sa predivnim pogledom na grad koji je pod zaštitom UNESCO-a.  Grad je bio prepun turista, i na moje veliko iznenađenje…sve , ama baš sve je radilo.

Stara godina , a svi restorani, sve trgovine rade.…nema skraćenog radnog vremena !! A Crnogorci su kao lijeni i ništa ne rade?? Čini mi se da smo mi postali veći Crnogorci od Crnogoraca ! Obilazimo stari grad i u jednom restoranu pitam ..da li možda radite sutra?…Odgovor kao iz topa…otvoreni smo sutra od 10 ujutro??..Zinuo sam i ostao bez riječi.

Čarobno lijep grad koji ne mogu opisati kako zaslužuje. Bogata povijest  (google sve zna), odmor za dušu i oči.  Treba doći na par dana i popeti se na vrh zidina. Opet si govorim, nema druge nego opet doći…Ionako ne stižemo sve vidjeti. Samo se pitam , kakav li je to kaos u gradu po ljeti?

Novogodišnji vatromet nije bio nešto posebno, no to nije bilo ni važno. Novogodišnji koncerti nisu bili po našem ukusu, pa smo se povukli u apartman. Novogodišnje jutro, Kotor suncem okupan i krećemo u pohod na Lovćen. Imam navigaciju, ali opet pitam 2-3 puta…kuda i kako bi bilo najbolje. Upućuju me na serpentine iznad Kotora i usput kažu…malo je usko, ali…idu ti gore i turistički autobusi. Kad idu oni, idemo i mi, zašto ne !!  Ali…..Ova dionica zaslužuje poseban osvrt.

Sad kad smo sve prošli, nisam siguran da bih ja sjeo da me netko proveze gore u busu. Tko želi položiti vozački, samo bih ga pustio da odveze gore i dolje…i ako to napravi, evo vozačka bez riječi. Vozio sam se tko zna koliko po tim serpentinama, a slika kampera na navigaciji, kao da je stalno na istom mjestu. Prošao sam svega i svačega i ne moram si umišljati da sam odličan vozač, ali prvi puta sam osjećao laganu nelagodu.

Zaštitne kamene ogradice iz Austrogarske ili ispod koljena one metalne iz 65te, rijetka mjesta da bi se mogao mimoići sa autom iz suprotnog smjera…trubljenje pred zavojem, jer baš ništa ne vidiš, a mjesta jedva za jedan auto….Srećom da je bila zima, pa promet nije bio baš jak…kako li to izgleda po ljeti?? Ukratko ….nezaboravno…čarobno….jedinstveno. Pogled na Bokokotorski zaljev na jednoj strani , a na drugoj pista Tivatskog aerodroma.

Ovo se zove, došao u Rim , Papu vidio nisam…

Dođemo konačno na vrh..Njeguše i odlučimo da se malo oporavimo. Etno selo Sveti Georgije….naravno sve radi. Idemo nešto pojesti, nešto između gableca i ručka. Pitam opet konobara za savjet kuda i kako….I kaže on meni :“vidim ja s čim si ti, i ne idi na Lovćen ovim putem…rade cestu, ima leda..idi preko Cetinja“ ..OK…idemo preko Cetinja. Putem sretnem nekog Bosanca sa Toyotom RAV i pitam…mogu li ja do mauzoleja s ovim mojim čudom?….kaže..ma, možeš…imaš parking 700m niže mauzoleja i dalje ne idi. Dolazimo do Ivanovih korita , manje skijalište, par hotela…i nakon toga…sami led po cesti???….Dolaze dva lokalca i savjetuju:“čuj, idi još malo i podno Lovćena na 3-4km niže vrha , na spoju dvije ceste parkiraj. Sad smo “obrćali” neke Ruse..a kad oni ne mogu , onda znaš koliko je sati“. ..I tako je bilo. Zadnja 3,5km sam odradio pješice…usput nekim optimistima spuštao aute…“Gospodine, gospodine…da li ste vozač??..da li mi možete spustiti auto, ne usudimo se po ovom ledu…tako da sam napravio i više metara od planiranoga….i tako dođem do stepenica podno tunela, a odozgo čuvar viče…ne idi gore..led je, a ne čistimo ….i eto opet razloga da se vratim na Lovćen . Bio u Rimu, Papu vidio nisam !!

Pogled , okruženje…fantazija…i super trening. Mokar sam bio totalka. Ovaj puta sam išao sam, a moji su ostali u kamperu zbog objektivnih, ženskih, razloga.

I eto…prođe skoro cijeli dan za samo 65km vožnje. Ostatak dana smo odvezli još 90tak kilometara do manastira Ostrog koji je bio naš slijedeći cilj.  Do Manastira Ostrog smo došli nakon cjelodnevne avanture, Kotor -Njeguši-Cetinje -Lovćen- kroz Podgoricu i Danilovgrad do manastira…dakle, oko 160km… cijeli dan bitke sa zavojima i volanom. Ovo je samo mala crtica za one “pametne” triatlonce koji sa kamperima planiraju prelaziti po 500-1000km dnevno i kao nešto vidjeti.

Reče mi domaćin u Kotoru..ako misliš na Ostrog, idi preko Danilovgrada,,šta ćeš tamo prema Nikšiću??!!….I kažem ja navigaciji na Lovćenu..mala vodi do manastira Ostrog. I vodi ona mene prema Nikšiću…ali, u Danilovgradu putokazi na rotoru ..desno…hm..ako je rekao čovjek..a tu su i putokazi, idemo desno….I cesta standardna..gore, dolje, lijevo , desno…nikako doći. Mislim se, pa baš si mogao ravno prema Nikšiću, pa ono malo desno i eto nas….No, kako bilo..došli u podnožje, već je debeli mrak…i kaže domaćin…Ne idi gore s time, zavoji su takvi da nećeš proći….ok…idem onda dolje, na onaj veći parking…Ali, evo domaćina opet…pazi dolje ..jako je opasan zavoj…I zaista, tri zavoja, ali onaj drugi…moj nos na šajbi, puni lijevi ….samo gledam hoće li se kamper izmaknuti na nos i prečicom na parking..al, eto i to smo prošli…

Manastir svijetli u noći kao puni mjesec. Prespavali smo ispod njega i ujutro ..gas …uspon kao na Triglav…za nas barem…Mokri kao miševi smo stigli gore….I zaista vrijedi svake kapi znoja. Sve ukopano u stijeni, samo ..recimo vanjska fasada kao ukras.

I ja nebi bio ja…zašto bih se ja sada opet pentrao gore, pa po onim zavojima za Danilovgrad…pitam vozača manastirskog minibusa…mogu li ja ovim putem prema Nikšiću pa za Podgoricu…odgovor..pozitivan..ih šta ne bi mogao. I krenem ja…ufff…opet cesta za fićeka, provalija lijevo…stijene desno…i evo ti kolone od 10 auta meni u susret. Vozio sam unatrag bar 300m do prvog proširenja kako bi oni prošli. Jači su ..ipak ih je bilo 10….Zaključak..ipak nije dobro ići tim putem. Desetak kilometara teške borbe. Sreća..opet nije bilo baš previše prometa…ali, kako to izgleda kad je neki blagdan??..Nije ugodno sigurno. Kad smo izašli na glavnu cestu…do Podgorice milina….malo u shoping , i onda u posjet kod prijatelja, malo iznad Podgorice. Kraljevski doček i predivna večer uz kamin. Kamper je drugu noć bio sam i ostavljen.

Nakon što smo vidjeli i doživjeli kao se ugošćuje kralj Petar Petrović Njegoš….Petar i Njegoš nisam, ali Petrovići su ugošćeni kao kraljevi u blizini Podgorice…Nastavljamo drugo jutro za Virpazar i Ulcinj…..

Kad,.. iskusno oko je zamijetilo putokaz ..PANORAMSKA CESTA…uz Skadarsko jezero , put Albanske granice…ih ..di me nađe !! Ženi se već diže kosa na glavi ( o sjedima da ne pričam) od mojih skrovitih cesta.

Malo smo pojeli u nekom restoranu i policajca priupitam…može li se uz jezero sa ovim čudom (kamper) prema Ulcinju??…Maaa…ma, može…nije sezona i nema baš prometa….I kreće trosatna bitka slijedećih 70tak kilometara do Ulcinja….kozja staza…Na jednom zavoju , meni uzbrdo, dođe mi u susret Mercedes ML….žena vozi, muž suvozač, plus dvije kćeri 15tak godina…sjede kao ukopani. Opet ja unatrag, nizbrdo i u zavoju…a provalija lijevo. Ostavim mjesta dovoljno da se sklone i da ja prođem..no, oni ne mrdaju. Dok nisam poludio, i rekao da ću im ja maknuti auto uz rub provalije…istrčali su bezglavo, i kad sam prošao sa kamperom…molili su me da im auto vratim natrag…by the way…neki Rusi….Ah te crnogorske ceste….ne možeš biti ravnodušan nikako. Ostaješ bez daha ili od ljepote ili od straha.

I konačno ULCINJ !!…Dakle, sve je bilo otvoreno, sve radi, ponuda svega iznimno bogata…nema izloga i poslovnih prostora izljepljenih papirom. Neki dan gledam TV reportažu kako je u Zadru puno toga zatvoreno tijekom zime. To je u biti pravilo uzduž naše obale….a Zadar bi trebao biti pojam za Ulcinj.

Ulcinj je grad koji živi život punim plućima. Restorani svi otvoreni, dosta automobila…..pa sam se zapitao kakav je promet u sezoni??..Kažu domaćini…ne pitaj ! Kažu da bude i po 200.000 ljudi u Ulcinju. Mislim da ne bih to volio osjetiti na svojoj koži. I ovako sam se na knap provlačio po gradu. U restoranu BELLA VISTA su nas vrhunski počastili . Domaćin je dio vojnog roka odlužio na Plesu, pa smo mu tim bili još draži. Odlična riba, cijene umjerene i sve na vrlo koretnoj razini. Ono što baš i nije lijepo, plastičnih boca i vrećica ima posvuda i to jako umanjuje ljepotu tvrđave, grada i okoliša.

Treba se osvrnuti na vlasnicu kampa Oliva u uvali Utjeha. Taj kamp je 15tak km udaljen od Ulcinja, a vlasnica tijekom zime živi u Baru ( 15tak km udaljena od kampa). Obzirom da sam se najavio da ćemo doći predvečer, a malo smo zaglibili panoramskom cestom uz Skadarsko jezero i na večeri u Ulcinju, gospođa nas je čekala par sati i unatoč čekanju, sa osmjehom dočekala i smjestila u kamp. Mali kamp, odmah uz obalu , u hladovini stoljetnih maslina. Za svaku preporuku…Najstarija maslina je stara 600 godina…odmah na ulazu u kamp.

Dani lete…Nije bilo više vremena za Albaniju. Već sam u startu mislio da je to nemoguće, i tako je i bilo. Trebalo je lagano natrag doma. Ulcinj je bio najdalja točka ovog putovanja.proveli smo i drugi dan u Ulcinju i nakon obilaska grada, tvrđave i ručka krenuli natrag. Na povratku smo Bar preskočili i ostavili za neki drugi puta, Budvu smo već vidjeli prije 7-8 godina. Čekanje na granicama je veliki problem. Na ulasku u Crnu Goru iz smjera Trebinja smo čekali sat vremena, na izlazu iz Crne Gore 2 sata. Možda bi bilo bolje da je prijelaz Vitaljina otvoren, ali…svaki dokument se skenira i nema prolaza dok sustav ne kaže…može ! Krenuli smo iz Ulcinja oko 14h i do Stona nam je trebalo skoro 8 sati vožnje Za 200km 8 sati vožnje ..2 sata granice, 30tak minuta za trajekt u Boki. Samo kao napomena putnicima namjernicima da si planiraju vrijeme. Mislim da po ljeti treba daleko više. Iako je zimsko doba , ovo je bilo blagdansko vrijeme , pa je bilo dosta gastarbajtera ..no, mislim da je ljetno doba ..luda kuća.

Dolaskom u Ston počinju HR apsurdi. Nema kampa da radi, nitko ne odgovara na tel.pozive ili e-mailove…a u Stonu na parkingu veliki znak…KAMPER ..naravno prekrižen !! Pitam policajca i što sad?…On mi kaže…čuj, znam da kamp ne radi ..ja te kazniti neću ako tu parkiraš i spavaš, ali neznam za jutarnju smjenu???…Ipak sam otišao sam do Prapratnog, na parking ispod kampa i tamo smo u miru prespavali. A Ston…mislim nepravedno zapostavljen. Dali smo si zadaću obići grad i zidine drugom prilikom. Toliko toga je u našoj blizini , a ni za to nemamo dovoljno vremena. Neopravdano zapostavljeno.
Popularne europske destinacije ćemo posjećivati ako nam bude usput, ali slijedećih par godina ćemo okrenuti bivšu Jugu naopako…a dalje Albanija, Bugarska, Rumunjska, Češka, Slovačka…na zapad nas često vodi posao , pa će te destinacije biti u kombinaciji sa poslovnim obvezama. Takav je plan do daljnjega.

I mala digresija i pitanje za  čitatelje –  Tko je od Vas stao u Kninu i pogledao Krčića slap?…koji se nalazi praktično u samom gradu, par stotina metara od glavne ceste Knin – Sinj. Ja sam tom cestom prošao “milion” puta..a tek sam prije 3-4 godine shvatio gdje je .. i konačno ga vidio, tj. proveli smo jednu noć u kamperu podno slapa. To je i službeno izvor jedne od naših najljepših rijeka Krke.

Dok smo kretali prema doma, imali smo ideju stati na slapove Krke i provesti koji sat, pa doma…no…neće ići. Na prijelaz granice u Neumu smo čekali 3 sata. Htio sam okrenuti i ići u Trpanj na trajekt, ali…kad sam vidio da idu svakih par sati, odustao sam. Imao sam vremena doći na vrijeme do Trpnja, ali kakve sam sreće…ne bi bilo više mjetsta na trajektu. I mislim da sam dobro napravio. I da sam išao na trajekt i uspio se ukrcati …u Pločama bih bio otprilike u isto vrijeme. Naravno, da nismo stigli na slapove Krke. Već je padao mrak kad smo bili kod Skradina, te smo produžili doma.Dakle, od Stona do Zagreba …skoro 12 sati vožnje. Malo granica, malo snijeg, malo ovo,malo ono…i vrijeme curi. Kamper nije formula 1, nije mali auto i kako god bilo, nikad ne računati više od 60-65km/h u prosjeku..Kakva god cesta bila…autoput ili obična cesta. Naravno, može i brže…ako želite “ubiti” suputnike i sebe…onda, sve može.

Putovanje je bilo čarobno…Hvala svima koji su nas ugostili , svi su nam srce dali…od naših prijatelja (Imotski i Podgorica), pa do vlasnika kampova Mali Wimbledon u Buni ( Mostar), kamp Zloković u Bijeloj i kampa Oliva u uvali Utjeha kod Ulcinja. Devet dana putovanja i cca 2000km, a toliko toga smo opet propustili. Mislim da ćemo trebati još barem dva puta doći u Crnu Goru da bi mogli reći…eto vidjeli smo skoro sve…Ako to bude i sezona kupanja, neće biti dovoljno niti 20 dana za sve to.  Samo što drugi puta Crnu Goru treba „napasti“ sa sjevero-zapadne strane. I početi od Tare i Durmitora.

Putem smo sreli cijelih 5 kampera.  Kampovi uglavnom ne rade, kamp odmorišta , naravno nema…Toliko o cjelogodišnjem turizmu. No, s nestrpljenjem planiramo nova putovanja.  Vremena malo fali, ali….biti će i toga…Nisam navodio povijesne i ine činjenice destinacija koje smo pohodili. Koga zanimaju detalji, Google zna sve.

Do slijedeće avanture…The end…za sada?

Vaš Petroni team